“Čudo nije da hodamo po vodi. Čudo je da hodamo po zelenoj zemlji, obitavajući duboko u sadašnjem trenutku i osećajući se zaista živim. ” -Thich Nhat Hanh
Bez obzira što svi imamo noge uz pomoć kojih svakodnevno hodamo, koliko toliko, retko ko od nas ikada nauči da hodanje ne uzima zdravo za gotovo, kao i većinu drugih stvari u životu, uključujući i sam život.
Samim tim, što dozvoljavamo da nam se i to malo hodanja odvija po automatskom pilotu, oduzimamo sebi šansu da iskoristimo fantastične isceljujuće i brojne druge mogućnosti koje su sadržane u čudesnom činu zvanom – hodanje, a pogotovo bosih nogu.
Pored toga, grčevita vezanost za komoditet sedalačkog načina života je učinilo da ’ladno zaboravimo kako treba da hodamo, a pogotovo sa gracioznošću, lakoćom i osećajem uzemljenja i sigurnosti.
Stoga, da bismo bili voljni da ponovo krenemo u proces učenja kako da ispravno hodamo, kao što smo to još kao beba prirodno i beznaporno savladali, nakon što smo prohodali, treba intuitivno da skapiramo tri stvari, a to su:
1# Naše telo od vrata na dole je dizajnirano da hoda i trči, a ne da sedi na stolici.
Naravno, s obzirom da živimo u gradovima i da se nalazimo u jeku tehnokratkog doba sa vrlo izraženim konformističkim sklonostima, stolica je jednostavno nezaobilazna. Dobra vest je da to, ipak, nije problem sam po sebi, ukoliko dovoljno i kvalitetno hodamo i vežbamo između sedenja.
2# Božanska mudrost tela, ili inteligentni samoregulišući mehanizam, upravo kroz hodanje najlakše resetuje naš telo, disanje i um.
Ako se prisetimo, složićemo se da nam se svima desilo da u određenom trenutku, kada nam je integritet bio ugrožen, ili kada nam je psihofizički reset bio nužano potreban, instiktivno ustanemo da prošetamo, nakon čega nam bude neuporedivo bolje. To je to. Hodanje ima neverovatnu isceljujuću moć, a naročito ako posvetimo jednodušnu pažnju samoj akciji hodanja, disanja, odnosu sa zemljom i prostorom.
3# Ukoliko uskraćujemo telu da skoro svaki dan zadovoljava svoj nagon za fizičkom aktivnošću kroz hodanje bar 3 km i, pritom, ne vežbamo, znači da biramo put koji će nas gotovo neizostavno odvesti do brojnih psihofizičkih poremećaja i bolesti.
Nespornu istinitost ove tvrdnje možemo najasnije da vidimo na primeru ljudi koji su spali, iz ovog ili onog razloga, na bolnički krevet. Ali, isto tako, to možemo da uočimo kod svih ljudi koji se nažalost ne odvajaju, maltene, od stolice.
Stoga, ako stvarno razumemo samo ove tri činjenice, trebalo bi da se ozbiljno zapitamo kako mi to (ne)koristimo svoj telo/um organizam? Da li to kako ga koristimo hronično kompromituje ispravno funkcionisanje telo/uma?
Kao što znamo, postoje nebrojeni načini da utičemo na poboljšanje funkcionisanja ljudskog aspekta našeg bića, ali pitanje je da li smo u stanju da to svakodnevno radimo sa radošću?
Isceljujuće hodanje je jedan od najprirodnijih mogućih načina koji možemo da primenjujemo čak i kada idemo do trafike.
Pitanje je da li želimo da priuštimo sebi tu vrstu luksuza?
Ako da, ništa nas ne sprečava da krenemo da pravimo kilometražu upravo ovog trenutka.
A, evo i način kako.
Da krenemo od suštine.
USPOSTAVLJANJE JASNE NAMERE
Uspostavljanje jasne namere je ključ za transformaciju hodanja u isceljujuću akciju, ili meditaciju.
To se radi tako što unapred precizno definišemo smislene i interesantne istraživačke teme koje, potom, primenjujemo sa radoznalom pažnjom, kad god se setimo, dok hodamo. To je tako prosto.
Na primer, neke od vrlo moćnih tema koje savršeno dobro pašu uz isceljujuće hodanje glase:
Tek nakon što steknemo istinsko samopuzdanje, cela priča oko hodanja i svega drugoga će poprimiti jednu sasvim novu dimenziju u kojoj, doista, sve postaje moguće – što je vrlo zanimljivo.
KAKO TO IZGLEDA U PRAKSI?
Kada stvar dođe do prakse, shvatimo da uopšte nije lako uspostaviti inicijalnu nameru, tj. održati fokus i pažnju na onome što se dešava – ovde/sada – u telu. To samo govori da nas niko tome nije učio.
Zato, da ne bismo odustali još na prvoj krivini, uz konstataciju da mi nismo za to, ili šta već, treba da znamo, u najmanju ruku, sledeće: Uspeh je, za početak, i ukoliko samo nekoliko puta (na par sekundi) uspostavimo iskrenu nameru, a to je da se setimo da obratimo pažnju na istraživačku temu koju smo izabrali da testiramo otvorenog uma i srca. Drugim rečima, da budemo OVDE I SADA potpuno prisutni i radoznali.
To zapravo znači da ćemo, u početku, morati da ulažemo voljni napor da odolevamo da se prepuštamo uobičajnom asocijativnom razmišljanju i drugim sličnim odvraćanjima koja nas vuku linijom najmanjeg otvora.
Prema tome, uspostavljanje jasne namere možemo neko vreme da doživljavamo kao užasan otpor, sve dok ne ukapiramo da je realni otpor zapravo naša sumnja, oklevanje i strah od promene.
Ukoliko želimo promenu, uprkos otporu koji svim silama pokušava da nas odvraća, i jednako nastavimo – kad god se setimo – da uspostavljamo svoju nameru, u jednom trenutku to postaje naša druga priroda. To jest, počećemo da hvatamo sebe kako spontano i od srca biramo da istražujemo – u našem slučaju isceljujuće mogućnosti hodanja – umesto da slušamo omiljenu muziku, surfujemo po facebooku, instagramu i tviteru, ili maštamo, na primer.
Konačno, kada počnemo da uviđamo, iz prve ruke:
Više nećemo oklevati. Počećemo drugačije da percipiramo i vrednujemo svakodnevno hodanje, kao i sve druge izazove u životu. Pored toga, što je još važnije, počećemo da koristimo, ili namerno stvaramo, extra prilike – kao što su idenje do kola, trafike, centra grada, fitnes centra, komšije na kafu, šetanje psa ili deteta po parku – da primenjujemo principe i tehnike isceljujućeg hodanja.
E, to je već nešto, zar ne?!
Ukoliko vas je dirnuo i inspirisao ovaj blog post, podelite ga sa prijateljima na facebooku.
I, da, ako poželite možete da testirate isceljujuće hodanje na našim redovnim radionicama koje trenutno održavamo na Adi.
Pogledajte detalje: Ovde